Poslednji_put_zajedno -

Vreme kao da se usporilo. Konobar je prolazio pored njih, zvuk njegovih koraka bio je jedini ritam u toj prostoriji bez muzike. Marko je posegnuo preko stola, ali je ruku zaustavio na pola puta. Neki nevidljivi zid je već bio podignut. Više nisu bili dvoje ljudi koji dele planove za leto; bili su dvoje stranaca koji se sećaju istih snova.

Bila je to njihova poslednja zajednička noć, završena onako kako velike ljubavi često završavaju – ne uz krike i suze, već uz tihu spoznaju da je vreme za odlazak konačno stiglo. poslednji_put_zajedno

„I dalje imam taj šal koji si mi pozajmio,“ dodala je, gledajući u svoje ruke. Vreme kao da se usporilo

„Sećaš li se prvog puta?“ upitala je Jelena, glasom koji je jedva prelazio granicu šapata. Neki nevidljivi zid je već bio podignut

„Šta ćemo sada?“ upitala je ona, iako je odgovor znala.

Koji ili emociju biste želeli da istražimo u sledećoj priči?

Marko se blago nasmejao, ali taj osmeh nije dopirao do njegovih očiju. „Kišobran koji se polomio na pola puta do tvoje zgrade. Bio sam skroz mokar, a ti si se smejala toliko da nisi mogla da otključaš vrata.“